Jesen je…Sve je tako čarobno obojeno. Priroda se gasi, rađaju se tmurni dani a ptičice kruže pevajući najlepšu ljubavnu pesmu pred odlazak na jug. Radujem se, da, radujem se.
Dugo sam čekao jesen da malo živnem, dođem sebi. Da krenem u nove bitke i pobede. Ljudi su veseli ,nestala je depresija koja me je mučila ovog leta. Sunce kada ga ima grli me i smeši se.
Sreća je na mojoj strani. Tek ponekad, popodne kad se malo smanji buka automobila, graja razdragane dece, naiđe mi neki trenutak i odletim u sećanja. Vratim se starim danima. Setim se tebe, setim se nas. Znas li da bi voleo da te čujem? Dovoljno da znam kako si.
Da čujem glas koji je nekad izgovarao najlepše reči upućene meni. Da osetim ponovo tu toplinu u tvom glasu. Nedostaje mi da se nasmeješ, onako slatko, kako samo ti umeš. Da pričamo satima o raznim temama jer samo sa tobom sam mogao da pričam o svemu.
Sa tobom je sve imalo smisla. Fali mi tvoj zagrljaj i stisak ruke kada sam tužan . Da mi kažeš “………. ,biće sve u redu. ” Mnogo, mnogo mi fališ! Želim kao nekada rukama da ti prođem kroz kosu, da ti ljubim vrat, da gledam te iskrene divne zelene oči. Sa tobom nije bilo bitno ni mesto ni vreme.
Kad su pucali gromovi, padale jake kiše, u tvom zagrljaju bilo je sigurno i toplo.
Nedostaju mi tvoje reči, poljupci, zagrljaji. Da mi još jednom obećaš da ćeš uvek biti tu, pa makar bila i pusta laž. Boli me kada gledam zaljubljene, drže se za ruku baš kao nekad mi i šetaju ulicama kojima mi nikada nismo i možda nećemo proći.
Voleo sam te, eh kako sam te samo voleo. Čini mi se i previše. Mislim da si i ti mene. Svima si pričala koliko ti značim da sam nešto posebno u tvom životu.
Ali eto mila moja, život nije bio na našoj strani. Sudbina nas je razdvojila.
Daljina je bila krivac i odigrala veliku ulogu u našem raskidu ,ali mogli smo mi to pobediti da smo hteli.Trebalo je samo malo više volje i truda.
Zanima me da li me se ponekad setiš?
Poželis li da me vidiš?
Da me zagrliš?
Nemam tvoju adresu a i kad bih imao, nedostajalo bi mi snage da ti se javim.
Verovatno sada imaš svoj život.
Svaki put kad bi ti napisao i jednu jedinu reč ruka bi mi zadrhtala i telefon ispao. Ostao bih bez teksta….
Možda si me i već zaboravila….
Plašim se same pomisli na to,a možda si i ti još uvek sama. I sigurno ne znaš da se još uvek sećam i držim toga što sam ti obećao one noći na kada si poslednji put napustila Srbiju. Obećao sam da ću se čuvati za tebe. Otišla si prvi put sa osmehom, jer si znala da ispunjavam obećanja.
I evo ljubavi moja ,još uvek se čuvam za tebe. Možda se nikad nećemo ni čuti ni videti ali čekacu te celu večnost. Nikada niko neće moći da te zameni.
Šta više, sad kad mi je krenula suza niz lice znam da te volim isto kao nekad možda i više. Ali eto trudim se da to krijem.
Od drugih mogu ali od sebe ne.
Sve što mi je ostalo od nas to je par naših slika na kojima smo zajedno, nasmejani i zaljubljeni.
Tvoj duh i srce su još uvek tu, da me paze kad nisi tu i uspomene koje me iz dana u dan lome i ubijaju.
Mada, naviko sam da živim sa tim…
Život se nastavlja..tako mora!
Samo Bog zna koliko je meseca prošlo i koji je ovo mesec bez nas.
A rane jos ne zarastaju…….
Dodaj komentar