Zbog trenutne situacije u našoj zemlji ljudi svih starosnih dobi su poželili da se čuje njihov glas, pa je tako penzioner Milorad Petrović uputio otvoreno pismo svim ekolozima Srbije, koje vam prenosimo u celosti:
Kao građanina Srbije jako me raduje to što se ovih dana tolika pažnja posvećuje ekološkim pitanjima. Međutim, ne mogu da ne izrazim čuđenje jer je reč o događajima koji se još uvek nisu desili ili se neće ni desiti, a vezani su za zagađenje. Pritom, niko nikada nije pokazao trunčicu interseovanja, a kamoli da usmeri su energiju na zagađenje, jednog dela naše Srbije, koje postoji čitav vek.
Možda zato što je reč o istoku Srbije, koji ljude interesuje samo kada su u pitanju vračare, magije i praznoverja ili što se taj deo ispraznio, pa uskoro neće ni imati kome to da smeta.
Naime, zahvaljujući rudarenju u Boru, još početkom prošlog veka počinje zagađenje vaduha vode i zemljišta koje traje sve do danas. Dok je pre rata jalovina taložena i korišćena, početkom pedesetih godina počinje njeno slobodno puštanje u Borsku reku. Ona se od tada zove samo reka, a zapravo je samo tamnožuta smrdljiva masa koja teče koritom. Od teških metala svaki oblik života je uništen, a okolno zemljište požutelo, osušilo se svo zelenilo, nestale plodne njive i bašte. Takva voda se uliva u reku Timok, kod sela Vražogrnac (8 kilometara iza Zaječara) i svo to zagađenje i uništenje živog sveta je celim tokom reke Timok, čak do Dunava.
Nekada bistra reka u kojoj su se kupala deca i plivale ribe je zauvek uništena. Preko 2000 hektara najplodnijeg zemljišta sve do Dunava, od kojih su sva sela kraj Timoka živela, nasuto je smrdljivom piritnom jalovinom , tako da je decenijama neupotrebljivo za poljoprivredu. Nastala je pustinja u srcu Balkana i niko se u ovoj zemlji 70 godina nije zainteresovao za to, a kamoli pobunio zbog toga, a nas meštane, seljake kraj sela pored reke, ko bi i čuo.
Beograd je tako daleko od nas. To što smo mi izgubili plodne njive i bašte što su nas hranile, što smo zvanično obavešteni još pre više decenija da ne smemo da pijemo vodu iz naših bunara, nikoga za to nije bilo briga. Što nismo nikada dobili nikakvu nadoknadu za uništenu zemlju? Nije zanimalo ni socijalizam, ni demokratiju. Ekologinja nije očigledno za naš kraj. Mi nismo nikada nikome bili važni.
Mogao bih ja još mnogo toga da vam napišem, dragi moji ekolozi, da vam kažem, ako ne znate, da je Borska reka u Ginisovoj knjizi rekorda, kao jedna od najzagađenijih u svetu, da su naslage otrovnih pirita u Timoku došle do 2 metra, za ovih 7o godina, ali šta to vredi. Ipak, ako već želite da protestujte pogledajte malo i na ovu stranu jer je odavno trebalo da se zainteresujete za nas. Meni ostaje samo da žalim što je vaša ekološka svest tako selektivna i u vremenu i u prostoru naše napaćene zemlje.
S poštovanjem, Milorad Petrović, penzioner iz sela Vražogrnac kod Zaječara
Dodaj komentar