Neke sjajne priče

39 godina kasnije…

Prošlo je tačno 39 godina kada sam poslednji put posetio ovaj prelepi grad na istoku Evrope. Mnogo se toga izmenilo, međutim sve čari nekadašnjeg velegrada kao i spomenici burne istorije ostali su na mestima koje sam tih godina rado obilazio.

Nekako, ostalo je sve isto. Isto sem što sam sam sada stariji, sada sam starac od 78 godina koji je rešio da krene putem istorije.

Sačekao me je nov moderan aerodrom, sa izuzetno uređenim ulicama, kojima smo putovali do mog hotela, koji se nalazi u samom centru grada.

U centru, vreme je stalo, sve je isto kao i 39 godina ranije. Uhvatio sam prvi taksi i krenuo u dobro poznati kraj grada koji se nalazio skoro, na periferiji ovog velegrada.

Sve je nekako bilo drugačije, ali slike sadašnjosti i prošlosti u meni su budile nekakvu jezu, nekakav osećaj nelagodnosti, koji se kako sam prilazio tački odredišta, pojačavao iz sekunda u sekund.

Taksista je zaustavio svoje vozilo okrenuo se i rekao da smo na adresi koju sam tražio. Izašao sam onako polako, strački iz taksija i pokušao da prepoznam kraj u kome sam dugi niz godina dolazio. Sve je bilo drugačije, ali sam u vazduhu osećao da je ona još uvek tu….

Njena zgrada sada je imala oblik nove građevine kao i ceo kraj. Nisam se dugo zadržavao, krenuo sam ka hipermarketu u kome smo uvek zajedno kupovali.

Bojao sam se da i on više nije tamo, ali ubrzo sam shvatio da je sada na tom mestu neki drugi market, samo mnogo veći i moderniji.

Želeo sam samo da uđem na sekund i kupim ono što sam poslednji put pojeo 39 godina ranije.

Dok sam preturao po raftovima, prišla mi je žena zelenih očiju, lepog lica, žena koliko sam mogao da ocenim, neku godinu mlađa od mene. Upitala me je da pročitam nešto na artiklu koji je želela da kupi. Počeo sam da čitam prvu rečenicu, ali me je ona prekinula rečima: “Vi niste odavde, odakle ste?”.

Pogledao sam je i skamenio se…..

Odgovorio sam sam samo da sam dugo živeo u inostranstvu, i da zato kuburim sa naglaskom.

Uhvatila me je polako za ruku, osetio sam neverovatnu toplinu, čak ne mogu reći toplinu, lepši je izraz, osetio sam vatru.

Zamolila me je da izađemo napolje da joj pomognem, zato što je osetila vrtoglavicu. Krenuli smo ka izlazu, rukom je pokazala ka klupi, koju sam odlično poznavao. To je klupa na kojoj sam nekad pre 39 godina sedeo sa svojom dragom.

Polako starački krenuli smo ka klupi, seli i žena je počela da priča o sebi…..

Počela je priču kako je nekada volela jednog čoveka. Da je on bio sve za nju. Bio je njoj i otac, i brat, i muž i drug…. Nije bio iz njene zemlje bio je stranac… Nemo sam slušao svaku reč koju je starica izgovarala, ali svaka reč je u mom srcu pravila pravi tornado.

Govorila je dugo, slikovito, svaki detalj proveden sa tom osobom, a ja, ja sam samo nemo slušao….

Prolazili su sati, a starica je sve otvorenije pričala, kao da nije imala sa kim da podeli svoju priču, ili kako sam imao ustisak, kao da je mene čekala da otvori dušu.

Govorila je o njenim putovanjima sa tom osobom, o lepim i ružnim trenucima, govorila je o svemu.

Upitao sam da li se posle njihovog razdvajanja čula sa njim, starica je samo spustila glavu i plačljivim glasom kratko odgovorila:”NE. A zašto nismo, zaista ne znam, volela bih da ga opet vidim i da mu kažem, da ga još uvek volim”.

Pitao sam da li mogu da pomognem na neki način. Dok je brisala suze zavukla je ruku u svoj kaput i izvukla već izbledelu sliku čoveka o kome mi je pričala. Uzeo sam sliku i skamenio se…….

Ustao sam kao nožem uboden i pozvao staricu imenom, da ne plače da ako nekako uspem da saznam nešto o čoveku sa slike, da ću joj sve reći.

“Odakle znate moje ime”, upitala je starica. Kao bičem ošinut brzo sam odgovorio da se većina žena ovde tako zove pa je moja pretpostavka bila da je i njeno ime tako.

Pogledala me je i rekla:” Ja, gospodine imam osećaj da vas poznajem, nikada niko, osim čoveka o kome sam vam pričala i vas, nikada nije mene saslušao ovako”.

Kratko sam rekao:”Sve je moguće, čudni su putevi gospodnji”. Stao sam pored starice pozdravio se sa njom, i rekao da se ne sekira, za prave stvari, i prave ljude, vreme ne postoji. Zatim sam se srdačno pozdravio i otišao do prvog taksija.

Kako sam se približavao vozilu, ona je doviknula: “A kako se vi zovete, šta vi tražite ovde”? Okrenuo sam se, pogledao i kratko rekao:”Kao što sam ja slučajno znao, vaše ime, i vi znate moje, a ako se setite mog imena, znate i razlog mog dolaska”.

Dok je taksi polako išao ka hotelu, starica je zbunjeno posmatrala automobil….

P.S.

Da, to je ona. Našao sam je. Nisam je odmah prepoznao, ali posle par reči shvatio sam da je to moja……. Nisam imao hrabrosti da joj kažem da sam to ja. Verovatno je sada zbunjena, želela je još mnogo toga da me pita, ali jednostavno i ja 39 godina ranije nisam dobio odgovore na hiljadu pitanja, koja su me mučila do danas. 

Danas se osećam onako kako je trabalo da se osećam 12. novembra 2016, ali da sam znao, a nisam……

Dodaj komentar