U ovom trulom i sivom gradu uglavnom sve je, u manjoj ili većoj meri, otišlo u aut.
Ulice su prepune rupa, posla – nema, plata – nema (ili ih ima samo na papiru), sve veći broj i mladih i starih u panici beži odavde – ne bez razloga, jer parobrod “Zaječar” tone, zajedno sa ostatkom Srbije.
Sveukupna društvena situacija: najblaže rečeno je bolesna. Neko bi rekao: ništa novo – u celoj Srbiji je tako, a možda čak i gore no u Zaječaru.
U takvoj nezdravoj atmosferi, svaki, pa i najmanji tračak “normalnog” izvor je nade da bi zaista moglo biti bolje (al, onako odistinski, ne ko po Vučiću).
Jedna od retkih institucija koje poštujem i koje sam do skora ubrajala u te izvore normalnosti je Narodni muzej u Zaječaru. Zaista, malo malo, pa čuješ u vestima da se nešto radi, neko dolazi, posetilaca sa svih strana: domaćih, stranih… pišu se projekti, i to više nego napredni, slivaju se sredstva sa svih meridijana, dolaze ljudi iz daleka, da se dive.
Čuješ, pa ti prosto srce zaigra: eto, i mi nešto umemo kako treba, ima domaćina i u Srbiji, ljudi čine sve što je u njihovoj moći, pa i više – bravo!
Kada sam pre nekih mesec i kusur dana iznela taj stav u izvesnom društvu, polovina je bukvalno pala pod sto od smeha, tvrdeći da sam totalna budala. Ona druga polovina gledala me je pomalo zbunjeno, valjda pokušavajući da proceni prirodu mog izlaganja.
Ok, ja ne isključujem mogućnost da sam budala – i da u mnogo čemu grešim, ipak kada bih rekla da se nisam našla uvređenom slagala bih. Što sam više puta ponavljala: Zašto? – to je smeh bio glasniji. Ok. Očigledno je da ne znam nešto što je očigledno javna tajna.
Elem, ne bilo mi zapoveđeno, pa reših da se raspitam malo.
Pažnju mi je prvo privukla činjenica da zaposleni u Narodnom muzeju ne primaju plate. Kako je to moguće u ustanovi koja ima uredne sopstvene prihode, i to, ne beznačajne, ako se uzme u obzir broj posetilaca, koji nam se tako ponosito nabija na nos. Ok, pretpostavimo, hipotetički, da je broj posetilaca veliki, ali da su troškovi veći – ipak nadležne institucije na Republičkom nivou redovno na račun Muzeja prebacuju sredstva za isplatu zarada. I pored toga zarade se ne isplaćuju uredno, i u ovom trenutku kasne već preko tri meseca.
Hajde što zarade kasne, ali je protok novca od: prodaje suvenira i ulaznica – kako za lokalitet Felix Romuliana, tako i za Muzej prava misterija. Na lokalitetu fiskalni račun uz kartu svakako nećete dobiti, iako će vam ista biti uredno naplaćena. Fiskalni nećete dobiti ni za suvenire koje kupite, a boga mi ni za piće koje popijete u kafiću – koji je doduše privatan, ali tek da se zna da nisu Kinezi jedini u ovom gradu koji ne daju fiskalce. (Doduše, nadležna inspekcija je apsolutno o tome neobaveštena… ali o tome neki drugi put).
Misterija je čak i prihod koji se ostvaruje od korišćenja javnog toaleta na Carskoj palati – zbilja, korišćenje toaleta se naplaćuje, uredno – u manjoj ili većoj meri…ali, ipak se naplaćuje.
Dobro, pretpostavimo da mnoge ponese priroda, pa “to” urade u žbunju, ali gotovo sam sigurna da bar neko zaista i plati – ako niko drugi, onda stranci, koji su se otresli naših balkanskih navika da zapišavaju teritoriju.
Kuda nestaje novac sa Felix Romuliane i zašto zaposleni ne primaju plate?
Čaršijske priče govore da se novac od prodaje karata uredno doprema u muzej, a kuda ide dalje – to su već špekulacije. Neki odgovorno tvrde da se svaki, pa i poslednji dinar uplaćuje na račun. Nažalost, ti neki su apsolutna manjina (što ne znači i da nisu u pravu, ali ipak…) Većina tvrdi da je arheološki lokalitet opasno “privatizovan” i da pare nestaju bez traga, i završavaju ko zna u čijem džepu, a da udela u tome ima i Gradska uprava.
Kako je moguće da je jedna priča ovakvih razmera i dimenzija javna tajna, a da to nikoga ko je nadležan za inspekcijska pitanja ne zanima? Da li je Felix Romuliana zaista nečija privatna zlatna riznica?
Da li je istina da se suveniri pribavljaju na sumnjiv način, prave u tajnim prostorijama i isto tako tajno i prodaju? Da li je istina da se štampaju dupla trebovanja karata – one za stvarnu prodaju, i one za inspekciju?
Ako je tako, zašto niko ne staje na put tom zlu i ko od toga najviše profitira?
Pozivam nadležne da se pozabave ovim pitanjem – a i nadležne iz Muzeja da daju odgovor: šta je od svih tih “javnih tajni” istina, a šta nije (podrazumeva se, i da dokumentuju), jer sramota je da jedna ustanova kulture slovi za perionicu para među sugrađanima ovog grada.
Nadam se da grešim, i da nije baš sve trulo u ovom gradu. Ako jeste: laku noć, narode. Ko poslednji izađe, neka ugasi svetla.
Ostajte mi zdravo!
Dikie Lebedi
Dodaj komentar