Srpski narod 1. januara po starom kalendaru, a 14. po novom, obeležavaju Mali Božić (Vasiljevdan) i Srpsku Novu godinu. Danas je i Sveti Vasilije Veliki arhiepiskop Kesarijski.
Vasiljevdan se kod Srba slavi kao krsna slava, a kod Grka i Rusa kao imendan. Kada je za kalendarski početak nove godine uzet 1. januar, tada je Mali Božić počeo da se slavi kao kao Srpska Nova godina.
Sveti Vasilije Veliki arhiepiskom Kesarijski, rođen je u vreme cara Konstantina, 329. godine u Kapadokiji. Još kao nekršten učio je 15 godina u Atini filozofiju retoriku i astronomiju. Bio je izuzetno obrazovan i veliki pobornik Pravoslavlja, iako se kasno pokrstio. Umro je u pedesetoj godini, kao biskup rodne Kapodokije. U srpskom narodu je relativno manje poznat, ali ima porodica koje su ga preuzele za svog sveca i slave ga kao Krsno ime. U krajevima gde živi srpski narod uglavnom se slavi kao Srpska Nova godina.
Za ovaj dan vezuju se brojni običaji, a postoje i sujevrja.
U južnoj Srbiji na ovaj dan idu „sirovari“, koji se suprotstavljaju i teraju koledare – zle demone. „Sirovari“ su obično grupe od desetak ne maskiranih mladića, koji idu od kuće do kuće pevaju obredne pesme i kao koledari uzimaju sitne poklone u hrani i piću.
Domaćice spremaju „vasilicu“ – veliku išaranu proju. U Crnoj Gori domaćica ispeče onoliko projica koliko ima dece u kući. U proju se stavlja skorup i kada je gotova, deli se deci i svako dete ide određenim životinjama da podeli kolač sa stokom i drugim životinjama. Ovaj dan se naziva i Mali Božić.
Deca su okupljena u kući, tu su sačuvani i posebni badnjaci. Iznosi se glava od božićne pečenice, dolazi položajnik, rano se ruča i deca obilaze stoku. Ponegde u Bosni, muškarci odlaze sa badnjakom i pečenicom u vinograd. Tu zarežu jedan ili dve loze, kao da su nešto uradili – jer na ovaj dan valja započeti neki bitan posao – a zatim jedu i piju. Na Kosovu i Metohiji na taj dan prizivaju medvede, vukove i sve ostale opasne zverke i ostavljaju im na raskšćima hranu. Kod Cigana u leskovačkoj Moravi, Vasiljijevdan se smatra jednim od najvećih praznika.
Vreme od Božića do Bogojavljenja (19. januar) u narodu se naziva “nekrštenim danima“. U tim danima prema verovanju, demoni i veštice vrebaju ljude na svakom koraku.
U rano jutro na ovaj dan, svaka porodica prinosi žrtvu Svetom Vasiliju, obično gusku, naročito spremanu za to.
U Vojvodini je u nekim mestima postojao običaj, da se na raskršćima pale vatre, što, uz čistilačko dejstvo, ima i ulogu jačanja Sunčeve svetlosti i toplote. U Hercegovini ostatke badnjaka od Božića spaljivali su na Mali Božić.
Novu godinu valja dočekati budan, pa su u ovom bdenju mnoge devojke gatale da li će se te godine i za koga udati. Devojke pre svanuća penju se na tavan, odakle bacaju svoju obuću kroz vrata napolje, pa ako obuća, kad padne, bude usmerena od kuće – znak je da će se u tom pravcu udati.
Na Mali Božić 14. januara (Sveti Vasilije) ponovo se unosi badnjak, opet dolazi položajnik, a na trpezi je glava božićne pečenice koja se čuva do tog dana.
U crkvenoj službi naziva se pčelom crkve Hristove, koja nosi med vernicima i žaokom svojom bode jeretike. Zato, na današnji dan valja uzeti kašiku meda.
Dodaj komentar