U godini jubileja (50 godina Gitarijade, 250. broj časopisa „Razvitak“, 180 godina zaječarske Gimnazije, 150 godina Matične biblioteke „Svetozar Marković“ XXV Dani Zorana Radmilovića), retko ko od onih koji osmišljavaju i prezentuju kulturne sadržaje u Zaječaru misli o proslavama i/ili kulturnim manifestacijama. Razlozi su mnogobrojni, ali bi se svi mogli podvesti pod zajednički imenitelj: besparicu!
Kad vam je stomak prazan, teško je veseliti se i u kolu igrati, sa mnogo manje elana se onda organizuju izložbe ili recituje po dvoranama, presahne nekako svaki optimizam u uslovima kakvi su ovi naši, lokalni. Potpisniku ovih redova čak se ne mili ni proslava 25 godina mature (još jedan jubilej!), jer se na tim proslavama vršnjaci vazda upoređuju (posao, žena, deca, bankovni saldo), sve do krešenda u vidu alkoholnog razapinjanja uz sevdah narodnjake i evociranje uspomena…
Naravno, neko će prigovoriti da 50. Gitarijada u stvari nije 50. jer su u prošlosti održavane po dve, leti i zimi, ali, ako je verovati statistici od prošle godine, a prošle godine bila je 49. po redu, onda bi ove morala da se održi jubilarna, 50. Naknadno ćemo revidirati istorijske činjenice, ko je ubio Kenedija, da li je Tito bio Ukrajinac ili Poljak, ima li nekog u limenom sanduku u dvorištu kuće u Požarevcu… Šalim se, naravno, iako je situacija smrtno ozbiljna.
Od abdikacije estradnog menadžera, situacija u gradu na Timoku otišla je od tragikomedije u farsu, od drame se pretvorila u horor. Nema plata, niti će ih biti, nema pozitivnih vesti, nema sankcija za odgovorne, nema optimizma, nema nikakvog pomaka ni u jednom pravcu…U ovim okolnostima svaki pokušaj nekakve promocije kulture meni izgleda kao pravljenje Potemkinovih sela u pokušaju da se besmisao zakamuflira i lepo našminka. Šminkanje mrtvaca zaludan je posao, gospodo draga. Što je najgore, degradiranje ovdašnjih kulturnih radnika, sa jedne, i omasovljenje kulturnih delatnika usled sniženih kriterijuma, koji dovode do toga da se mnoge netalentovane osobe poslednjih godina pojavljuju u ulogama pesnika, slikara, fotografa, reditelja, umetnika, sa druge strane, još više produbljuje jaz između kreativaca, istinskih stvaralaca umetničkog proizvoda i onih koji čine konzumente, publiku kojoj se umetnik obraća.
Nedostatak novca donosi improvizaciju, a ona potom stvara sklepana dela samozvanaca „po ukusu publike.“ Naravno, niko ne treba da osporava prava svakog čoveka na umetničko izražavanje, ali mora da postoji neko ko odlučuje hoće li neka institucija od ugleda odobriti svoje resurse da bi delo bilo prezentovano, publikovano i izloženo. Kao što je nekada na nivou države postojala komisija koja se bavila ocenjivanjem pevača, pa na Radio Beogradu niste mogli da čujete sumnjive pevaljke koje falširaju svoje skaredne tekstove, tako bi na nivou svakog grada trebalo da postoji izvesna komisija, sačinjena od stručnih ljudi, koja bi, primenjujući visoke kriterijume i svoja stručna znanja, odlučivala o prezentaciji kulturnih sadržaja. Cenzura, u tom smislu, u zemlji Srbiji je preko potrebna, pre svega zbog mentalnog zdravlja naše dece i njihove budućnosti. Naše je već trajno narušeno. Gomila rijaliti programa pravi zombiranu naciju, pojeftinjuje i otklanja prave vrednosti. Zbog toga nam društvo i liči na veliku kafanu pod šatrom, u kojoj se podvriskuje, vrišti, leleče, kuka a, bogami, i neretko puca. Učestvovanje u javnom životu ovih dana u ovom gradu predstavlja, po meni, čin nedostojan pravog intelektualca. Na takav način, odgovorni za promociju kulturnih sadržaja (pritom, ima i hvale vrednih događaja, kao što su izložbe fotografija Rajka R. Karišića „Iz albuma uspomena“ , „Rupe“ Željke Aleksić ili pojedine tribine) učestvuju u kreiranju iluzije da je situacija normalna i da se život ovde odvija na uobičajeni način. Međutim, situacija je potpuno drugačija. Oni koji rade u ustanovama kulture ne mogu da funkcionišu normalno, egzistencijalno su ugroženi i dovedeni na sam prag siromaštva. Budući da postaju socijalni slučajevi, od njih se i ne može tražiti da učestvuju u procesu oblikovanja, stvaranja i prezentacije lepše strane stvarnosti, svoje ili tuđe tvorevine duha, pesme, umetničkih predmeta i dr. Isto kao što se od prosvetnog radnika ne može očekivati da za bednu platu „popravlja“ decu roditelja koji se sopstvenom decom ne bave na odgovarajući način. Degradacija stručnjaka, koji imaju svoje dostojanstvo i svoj ponos, ovde poslednjih meseci dovodi do toga da se pojavljuju publikacije ili organizuju izložbe daleko ispod nivoa koji je ovde uspostavljen pre deceniju ili dve. Niko stručne ljude, a ima ih u gradu još uvek, i ne pita za mišljenje, sugestiju, predlog. Dojučerašnji amateri postaju, zahvaljujući političkoj trgovini, arbitri u pitanjima struke, diletantizam zaposeda predele umetničkog stvaranja, pojavljuju se likovi sa viškom optimizma i manjkom znanja i talenta.
Nisam siguran kako će nam izgledati jubileji, ni da li će ih uopšte biti. Ne može se čuti nijedna ohrabrujuća izjava lokalne garniture o svetlu na kraju tunela.Već smo pomireni sa činjenicom da za bankrot grada niko nije kriv. Na šta će ličiti predstojeća „Gitarijada“, „XXV Dani Zorana Radmilovića“, ko će se pobrinuti za Romulijanu, kako će i ko promovisati jubilarni „Razvitak“ i proslaviti 180 godina Gimnazije, kada smo svi zajedno u čabru, u tamnoj noći i pred tamnim vilajetom, kad nam je svaki budući dan apsulutna nepoznanica i kada svakodnevno vodimo grčevitu borbu za golu egzistenciju.
Jedino da verujemo u čuda i da se nadamo božanskoj intervenciji. Deus Ex Machina, dakle, pod pretpostavkom da Bog postoji i da smo, u inat logici, ostali istinski vernici.
Ivan Potić
Dodaj komentar