Kultura

Nova knjiga Ivana Potića „Kadrovi, valeri, foneme“ izašla iz štampe

Iz štampe je izašla nova knjiga zaječarskog pisca Ivana Potića pod nazivom „Kadrovi, valeri, foneme“. Ova knjiga sadrži stručne tekstove o filmu, likovnoj umetnosti, književnosti i kulturnoj istoriji. Izdavač je „Istorijski arhiv „Timočka krajina“ Zaječar.

Ivan Potić književnik, istoričar umetnosti, viši bibliotekar i muzičar, ovom knjigom je pokazao da nije samo umetnik, pisac i društveno angažovana osoba sa stavom i mišljenjem, već i hroničar vremena u kom živimo.

* „Kadrovi, valeri, foneme“ je hronika jednog vremena. U knjizi se nalaze tekstovi iz različitih oblasti, a šta je to što ih povezuje?

Potić: „Povezuje ih jedna zajednička karakteristika, a to je da su to uglavnom ljudi sa ovog podneblja. Ovo je zbirka stručnih tekstova iz različitih oblasti. Veliki sam filmofil i to je moja velika ljubav, a pošto sam i ranije pisao o filmu, skupio sam desetak tekstova kojim počinje ova knjiga i po meni je to jedan od značajnijih delova knjige. To je kao neki vodič kroz filmove koje sam gledao poslednjih 10-tak godina i koji su mi ostali u sećanju, a hteo sam na neki način da ih preporučim“.

„Ono što je moja vokacija istorija umetnosti se nalazi u drugom delu knjige, a to su tekstovi koji se bave likovnim umetnicima uglavnom ovog kraja. Među njima su i fotografi  i slikari i to je jedan periodod recimo od 2003.-2004. do otprilike 2015.-2016. godine. U knjizi se nalaze tekstovi koji pokrivaju jedan petnaestogodišnji period od kada se ja bavim raznim oblastima“.

*Deo koji se bavi estetikom je posebno zanimljiv. Bavite se i književnom kritikom, ko je uticao na vas?

Potić: „Treći deo knjige je eseistika i to su tekstovi sa portala. Jedan govori o našoj sugrađanki Leni Stamenković, jedan o Rambu Amadeusu i tako dalje. Četvrti deo knjige je književna kritika koju sam pisao uz pomoć pokojnog profesora Vlade Stankovića, jer je on bio urednik „Školskog časa“, a ja sam bio njegov saradnik i pisao sam o nekim knjigama lokalnih književnika ,a između ostalog i o njegovim knjigama, kao i o nekim drugim ljudima koji nisu vezani ni za teritoriju Timočke Krajine“.

*Knjiga se završava delom koji se odnosi na istoriografiju. Interesantan je tekst o poslednjih 20 godina u Zaječaru. Kakva je kultura tada bila, a kakva danas?

Potić: „Tu je priča o Gimnaziji i o izdatim  monografijama. Ustvari radi se o neobjavljenom tekstu sa naučnog skupa. Zatim o pozorištu, to je priča o 70. godina postojanja, a tekst nije objavljen do sada. I na kraju imam tekst koji treba sve to da uobliči, a to je tekst o poslednjih 20 godina u Zaječaru, od bombardovanja do danas. Kako je izgledao život u Zaječaru 1999. a kako danas 2019? Mogu vam reći da je ta 99.ta  ne računajući bombardovanje, u kulturnom smislu bila itekako bolja nego ova 2019. i to je tužno, ali i to mora neko da konstatuje. Trudim se da radim stvari za opšte dobro“.

*Malo je ovakvih knjiga, a kako ste napomenuli pre početka našeg razgovora, hteli ste da date mali doprinos lokalnoj kulturnoj istoriji?

Potić: „Mislim da je knjiga lep omaž likovnim umetnicima ovog kraja, pre svega Branku Diniću,…Pomenuću pored Vlade Stankovića i Stevu Jovanovića koji radi u Osnovnoj školi „Desanka Maksimović“, Mladena Šljivovića i druge. Ovo je ustvari važna knjiga za Zaječar i region. Posle 15 godina mislio sam da je dobro da sve te tekstove stavim u knjigu i na neki način da sve ne prođe bez pisanog traga, a to su tekstovi koje sam na svu sreću čuvao u kompjuteru, bilo ih je još, ali je ovo ono što sam pronašao i smatrao da je dovoljno dobro da se ipak zabeleži moj petnaestogodišnji rad na raznim poljima, a vezano za pisanu reč“.

*Svi tekstovi su uglavnom afirmativni, da li ima i negativnih primera?

Potić: „Ima. Možda ima dva, tri negativna primera. Mnogo mi znači što na kraju imam recenziju Jasmine Vrbavac koja je urednik emisije o književnosti „Vavilon“ na RTS-u, to je jedina emisija koja se bavi književnošću i ona je pohvalila knjigu i napor da se neko van Beograda bavi svojom lokalnom istorijom“.

*Koja je bila vaša ideja vodilja?

Potić: „Ideja vodilja mi je bila opšte dobro, jer je malo ovakvih knjiga koje povezuju toliko različitih oblasti i ljudi spomenutih u knjizi, a opet su na neki način Zaječarci tako da je to knjiga koja govori i o Zaječaru na neki način. Ovo je moja 14 knjiga i pošto radim već 18 godina mogu da kažem da sam bibliotekar 16 godina i smatrao sam da je dobro taj skoro dvadesetogodišnji period uobličiti u formi tekstova o različitim stvarima i da će to biti nekome od koristi i da će mnogi u knjizi naći neke podatke koje ranije možda nisu znali“.

*Pišete priče, pripovetke, poeziju, a vaš prvi roman „Dnevnik neutešnog kosmonauta“ našao se u širem izboru za prestižnu NINovu nagradu. Da li je iko od pisaca koji pištu tu dužu formu odavde iz regiona bio u toj kategoriji?

Potić: „Koliko znam, nije. Moj roman se našao u konkurenciji sa još 39 romana najistaknutijih srpskih pisaca u 2016. i to je bila velika čast. Bez ikakvog marketinga i bez ikakve podrške izdavačkih kuća ili književnih lobija roman je uspeo svojim kvalitetom da se nađe u tom izboru. Bio sam produktivan poslendjih godina i dosta pisao ali to nije naišlo na odgovarajući prijem i jedan moj prijatelj mi je rekao da sam dosta skrajnut u književnim krugovima. Ne znam da li je to što živim 240 km daleko od prestonice, ili iz nekih drugih razloga.Trudim se da ostavim neki trag i to u korist zajednice, za razliku od drugih koji uglavnom vode računa o ličnoj i finansijskoj koristi. Važnije mi je da ostavim neko intelektualno čedo i trag i da se na taj način opravda sopstveno postojanje, ako mogu kao književnik ili kao istoričar umetnost ili bibliotekar da to radim, ja ću to raditi bez obzira na prepreke“.

*Da li u Zaječaru postoji neko književno središte, neki klub?

Potić: „Ne. Mi u Zaječaru nemamo književni klub, za razliku od drugih gradova. Lep primer je Negotin, gde grupa mlađih ljudi vodi „Buktinju“ i polako se pozicionira kao jedan relevantan književni časopis, za razliku od recimo „Razvitka“ u Zaječaru koji nije izlazio 3 godine, a ovaj poslendji broj koji je izašao i ne služi na čast toj tradiciji „Razvitka“ od ranije. Trebalo bi da ljudi sa mnogo manje sujete i sa mnogo više poštovanja gledaju na one koji ih reprezentuju na najbolji mogući način. Ako odem negde i tamo me dobro prihvate to je jedan poen i za grad, ali na žalost neki ljudi koji se bave kulturom u ovom gradu smatraju da je moj uspeh njihov poraz i sve dok tako bude bilo i sve dok se budemo plašili tuđeg uspeha i tuđeg kvaliteta i značaja u tom smislu, a želimo da potenciramo nešto što je daleko, daleko slabije i želimo da forsiramo mediokritete i prosek tako će nam i biti, ali ja tako nikada nisam radio“.

*Neverovatno je da posle toliko knjiga, borba i dalje traje.

Potić: „Bio sam u situaciji da posle toliko knjiga niko nije hteo da mi objavi knjigu koja je posle završila među 40 najboljih po Ninovom izboru, a nije bilo zainteresovanih izdavača da tu knjigu objavi. Tako da sam, jedino možda dve, tri knjige dobio bez mnogo muke, a sve ostalo je bila naporna borba za koju treba mnogo živaca, a sa hiljadu ljudi koji stoje iza i kopaju vam rupe i žele da vas onemoguće u tome što radite,  jer će to umanjiti njihov značaj. To je paradoks, jer 2007. mi je knjiga „Još jednom o nevidjivom“ bila uvrštena u najbolje knjige te godine po mišljenju nekoliko književnih kritičara. U „Politici“ u prvih 10 najboljih knjiga, u „Danasu“ takođe jednom od najboljih knjiga između dva sajma, a tu knjigu sam takođe sam štampao, jer samu to vreme 2007. bio odstranjen iz svih književnih krugova. Onda 9 godina kasnije dođete opet u situaciju da pišete roman koji nema ko da objavi i samo upornošću i nekim mojim ludim inatom i željom sam uspeo. Dovoljno sam verovao u taj rukopis da je dobar i kvalitetan i verujem da on nije ni pročitan kako treba do kraja i da ta knjiga zaslužuje velikog izdavača koji bi je objavio, a ona bi onda dobila tek na značaju. Ovako kada objavite sami knjigu u 300 primeraka i delite je drugarima ima manji domet i nema je u velikim knjižaraa ali to je neka moja sudbina“.

*Na početku su vas mnogi okarakterisali kao avangardnog pisca, a danas?

Potić: „Ja ne pišem onako kako pišu ove popularne ženske spisateljice gde se knjige prodaju na kilogram, metar i da se slaže uz ormar i dnevnu sobu, već pišem malo za ozbiljnijeg čitaoca. Moje knjige nisu baš za zabavu i malo treba proniknuti u to. Neko me je nazivao avangardom, ja sam promenio stil, to više nije avangarda i mogu da pišem na bilo koji način. Kada sam počeo zaista sam pisao nešto što nije bilo uobičajeno te kratke priče bez neke konkretne forme pa su možda zbunjivale ljude, ali roman svakako spada u drugi vid izražavanja“.

*Zašto ste morali sami sebi da organizujete promociju na primer?

Potić: „Prošle godine sam sam sebi napravio prmociju pesama u „Gostoprimnici“ pošto niko nije hteo i predstavio sam 3 pesničke knjige i na svaki način sam pokušavao da se izborim sa tim ignorisanjem i sa tim prećutkivanjem kao i sa tim da se ljudi prave blesavi kada sam ja u pitanju. Mnogo bolje prolazim negde drugde nego u sopstvenom gradu, ali i sa tim se nekako na kraju pomirite. Imam utisak da sve što je kvalitetno i što iole štrči iz ovg proseka ovde, da se sve to sistematski negde guši i negira bar je sa mnom takav slučaj. Zašto, ne znam. Možda zato što nekome ne odgovara da ljudi misle slobodno svojom glavom, a možda nisam simpatičan ljudima. U svakom slučaju sam uvek bio maksimalno otvoren za saradnju sa svima i pokušavao da pomognem kada god sam mogao nikada da odmognemi. Lepo bi bilo kada bi tako razmišljali i ostali ljudi koji se bave kulturom“.

Izdavač knjige je Istorijski arhiv, a prema Potićevim rečima, promocija bi trebalo da se održi naredne godine.

Ono što Ivana Potića čini posebnim je njegova originalnost, neukaljanost, čestitost, hrabrost i otvorenost prema svetu i posvećenost kako pisanoj reči tako i svemu što radi iz bilo koje sfere umetnosti i kulture.

U recenziji ove knjige, književna kritičarka Jasmina Vrbavac je napisala: „On je renesansna ličnost. Potićeva erudicija i njegova interesovanja se jasno prepoznaju. On je misionar i borac za kulturu, humanizam, umetnost, za večne vrednosti koje ona donosi, ali je u isto vreme promišljeni kritičar svega što bi trebalo promeniti i poboljšati, a ima sluha i dara za to da prave vrednosti prepozna i preporuči.“

1 komentar

Dodaj komentar