“Teško je živeti bez krova nad glavom i spavati na otvorenom i jednu noć, a kamoli godinama. Ako me pitate kako sam još uvek živa…ne znam…”, kroz suze priča Ljuljeta Ademi, rodom iz Tetova u Makedoniji.
Kao izbeglo lice 12 punih godina bila je smeštena u kolektivni centar za izbeglice u Negotinu, po čijem zatvaranju biva premeštena u Gadžin Han. Tamo upoznaje svog nevenčanog supruga Nebojšu Trajkovića, izbeglicu iz Gnjilana sa kojim počinje zajedničku borbu za opstanak.
Pukom srećom, kako ističe, uspeli su da uđu u program za zbrinjavanje intrerno raseljenih lica koji sprovodi UNHCR i dobiju donaciju za kupovinu sopstvenog krova na glavom. Ali kakvog…
“Kuću u selu Lukavica kod Dimitrovgrada smo morali da uzmemo. Da je nismo uzeli izgubili bi donacije za sve. Mi smo tri kuće našli, međutim rečeno nam je da nemamo kapacitete za njih, te smo ovu kod Dimitrovgrada bili primorani da uzmemo”, kaže Ljuljeta.
Prema Ljuljetinim rečima ona i suprug su žrtve verovatno dobro isplanirane koruptivne igre.
“Uslovi u toj kući su strašni za život. Ne može da se živi. Nemamo vode, toalet, a nismo znali ni da je kompletno kupatilo od gipsanih tabli. Nasamareni smo”, objašnjava Ljuljeta i dodaje:
“Po ugovoru ta kuća vredi negde oko 7 ili 8 hiljada evra. Ono što mi želimo je da nas neko zaštiti, da nas sklone i spase te kuće, da nađemo dobre uslove za život da bi ko svi normalni ljudi živeli. Da imamo kupatilo, toalet, a ne kao što su nas nasamarili”.
U kuću koju su bili prisiljeni da kupe kako donaciju ne bi izgubili, Ljuljeta i njen suprug sada ne smeju da odu. Jer su im u nekoliko navrata, kako ističe, meštani, ali i policija dali do znanja da nisu dobrodošli.
Iako je u međuvremenu operisana od žuči, a danas obolela od tumora materice, Ljuljeta će nastaviti da se bori. Do pronalaska rešenja za njen problem, nastaviće kako kaže da živi na ulici, jer će tu sigurnije dočekati novo sutra nego u nametnutoj kući koja svakog trena može da joj se obruši na glavu.
Dodaj komentar