Između Izbora, a u očekivanju jubilarne Gitarijade, šta bi prosečnom stanovniku našeg grada moglo da skrene pažnju sa sopstvenih briga i oplemeni život? Još neki Eurosong? Kružni tokić? Bradata žena iz Beča? Mečka i rešetka na centru? Redovna plata? Ne!? Ništa? Već su ga dovoljno oplemenili rijeliti programima, tursko-indijskim serijama, crnom hronikom, propagandom… Navikli smo ovde na plate sa kašnjenjem od 2-3 meseca, srodili se sa sivilom… Dobro, ne može se reći da baš nije bilo ničega u proteklom periodu. Dobili smo Kotlujevački most, dobili smo asfaltiranu ulicu Svetozara Markovića, dobili smo kamene kante i klupe na Kraljevici. Ljuba D. je umiven, kako i dolikuje… Dobili smo i dve milijarde duga u gradskoj kasi. Kažu vlasti da će nam trebati otprilike dve godine da se oporavimo. ‘Ajde? Imate li još dve godine života za čekanje?
Zaječarci , očigledno, imaju puno strpljenja. Često se, dok gledam u sopstveni novčanik, divim svojim sugrađanima. Oni dvadesetak godina žive kao mađioničari, nekako rastežu svoju crkavicu i odolevaju opasnim duševnim bolestima (da li?). Jasno je, svi smo manje ili više u kandžama depresije. Ali, sroditi se sa njom, prihvatiti je kao integralni deo života, to je već veliko i ozbiljno dostignuće.
Za prihvatanje bede i čamotinje, za istinsko sjedinjavanje sa depresijom, potrebna je praksa. Ovako: recimo da su vam roditelji radili u privrednim gigantima koji su ovde nekad nosili privredu ovoga kraja. To je, internet generacijo, bio Kristal Zaječar (fudbaleri Zvezde nekad su ga šetali na dresovima), to je bio Porcelan Zaječar ili KTK Zaječar, Pivara „7. septembar“ i tako dalje, i tako dalje. U to vreme, činilo nam se da su naši roditelji sve samo ne depresivni. Zapravo, kvalitet života koji smo imali bio je neuporediv sa ovim današnjim, bilo je para, perspektive, mogla je da se planira budućnost, kako sopstvena, tako i budućnost sopstvene dece, školovanje je istinski bilo besplatno, moral na visokom nivou, sistem vrednosti nije bio urušen kao danas. Kada je privreda u Zaječaru propala, devedesetih godina XX veka, zbog ratova u kojima nismo učestvovali, ali smo ih ipak izgubili, gomila ljudi bez posla našla se u čudu. Šta sad? Da švercujemo benzin ili prodajemo na buvljaku, pitali su se žrtvovani zaječarski radnici. Nakon dvadeset godina, njihova deca, generacije rođene posle ili uoči rata, imaju potpuno druge dileme, u potpuno urušenom gradu i društvu koje afirmiše potpuno pogrešne idole. Njihove dileme vezane su isključivo za novac. Danas je novac jedini bog. Kako ga zaraditi sa najmanje moguće rada, kako izbeći sudbinu roditelja, izgubljenih u građanskim vrednostima koje su precrtane, ponižene siromaštvom, srušene neokapitalizmom koji je na samoupravljački komunistički sistem delovao kao cunami. Kako majka profesorka sa 40. 000 dinara plate da objasni danas svom sinu da se školovanje isplati. Kako da devojku koja čezne za luksuzom i „loži“ se na firmiranu garderobu roditelji sačuvaju od kontroverznih biznismena i krimosa u pokušaju. Nikako. Zbog toga što ovde nema nikakvog sistema vrednosti, zbog toga što su moralne vrednosti uništene i što se niko ne bavi pitanjima etike i estetike, zbog toga Srbija izgleda kao divlja kolonija neke velike sile sa početka 19. veka. Bezubi, siromašni ljudi na ulicama, podsećaju nas na sunovrat koji je ovo društvo doživelo i ta civilizacijska greška uslovila je pravila ponašanja za generacije koje dolaze. U getu, osuđeni su na mutne i netransparentne poslove, jer je to postao dominantan način poslovanja, pa i života. Najniže plate u regionu, najmanja radnička prava, najveća prava poslodavca i nikakva sigurnost uslovljavaju da mladi moraju da budu lukavi, brzi i pokvareni da bi u ovoj zemlji nešto uradili. Idealizam se ne prašta, poštenje takođe. Kapitalistički sistem koji podjarmljuje sirotinju ovde je implementiran u kombinaciji sa, sa jedne strane tehnološkim kanibalizmom (svi danas imaju mobilne telefone i fejsbuk profile), a sa druge, odsustvom empatije, gubitkom ljudskosti i velikom površnošću, jer mladi danas ne čitaju knjige, nemaju kritičko mišljenje ili stav, ne hrane se kulturnim, već samo estradnim sadržajima i lakom kič zabavom, koja se nemilice prosipa od strane režimskih medija.
Žrtvovanoj X generaciji, kojoj i sam pripadam, ostaje da u ovom depresivnom i otuđenom društvu koje pluta u prošlosti i ničemu se ne nada, ne poklekne zbog sopstvene dece. Ne sme se biti ravnodušan, ne sme se potpuno izgubiti osećaj dostojanstva i vrednosti ljudskog života. Potrebna je borba, makar batrganje, koprcanje. Nikako apatično pristajanje na realnost, nikako depresija bez prave reakcije. Potrebna je vera u ovo doba pokvarenjaka, sada više nego ikada. Ne možemo se odreći prava na budućnost i skrušeno odmahivati glavama zbog toga što nam je poslednjih 20, 25 godina ukradeno. Izborimo pravo na bunt, izborimo se za normalan život, to, na kraju krajeva, dugujemo našem potomstvu.
Onomad su beli listići domaćim intelektualcima bili rešenje, jer nisu našli nikoga dovoljno vrednog da mu se glas podari. Bili su uverenja da su demokrate, napravivši dil sa socijalistima, pogazili principe demokratskih promena. Sada, sa iskustvom od 2013. godine do danas, čini se da je povratak u devedesete više nego očigledan, kako u finansijskom (svi smo bedniji nego pre 3 godine), tako još više u duhovnom pogledu. Stasavaju nove generacije dece, koje i ne pamte vreme Mire i Slobe, ratove, inflacije, već su prinuđene da životare u zemlji bez budućnosti.Generacije odučene od kulture, zadojene konzumerstvom, ispraznim kič sadržajima, naučene da loši postupci ne snose odgovornost, da krađa može da prođe nekažnjeno, da se isplati biti nepošten, da najgori uvek profitiraju. Zbog tih generacija (a inače nam se populacija drastično smanjuje iz godine u godinu) nemamo pravo na ćutanje i apatiju, na aboliciju odgovornih. Zbog njih se, barem, moramo zapitati: „Ko je kriv?“
I postavljati to pitanje dok se pravi odgovor ne dobije.
Ivan Potić,
građanin ovdašnji
Dodaj komentar